Postovi

Prikazuju se postovi od siječanj, 2018

IZABRANA, PRIČA O JEDNOM BRAKU I NARAVNO O JELU

Slika
Likovi: Gustav, kompozitor Alma, njegova žena, Justina, kompozitorova sestra Maria, Putzi, starija kompozitorova kći Anna, Gutzi, mlađa kompozitorova kći Ljubavnici, muževi gđice, kasnije gđe Alme, mnogobrojni Manon Gropius, Almina kći iz braka s Gropiusom nekoliko grozota s kojima vas ne želim umarati Možda su neki naslutili, priča pripovijeda o Almi Schindler, željela je biti Klimt te Zemlinsky, a postala Mahler, (zamalo Kokoschka), Gropius, Werfel. Bila je starija kći slikara Emila Schindlera, omiljenog dvorskog slikara Beča. Njegove litografije, crteži naše Jadranske obale, gradova i ljudi izuzetno su cijenjeni i poznati. Otac je Almu odgajao u skladu s njezinom superiornom inteligencijom i velikim glazbenim talentom. Nakon njegove smrti, majka se ekspresno preudala za njegovog asistenta i učenika Molla koji je nastavio njegovati Alminu svestranost. Nekako u to vrijeme počinju njezini ljubavni doživljaji o kojima najviše znamo iz njenih memoara, dnevnika i pisama. Ne

VATROSLAV LISINSKI ILI PRIČA O KRUHU

Slika
Pitate li se ima li poveznice između kruha i kompozitora (ne dvorane, glazbene škole ili udruge...)? Ima, naročito ako ga ovaj (kompozitor) nema za objed. Ne kao prilog. Nema ga za pojesti. Gladan je. Siromašan i nema novaca da kupi kruh. Mirisni, meki, topli. Kažu nutricionisti i liječnici da je baš takav nezdrav. Ja dodajem, samo u slučaju da imaš mogućnosti konzumirati ga u neizmjernim količinama. Ne štedljivo, skupljajući i najmanju mrvicu. Vatroslav Lisinski rođen je krajem drugog desetljeća 19. st kao Ignatius Fuchs u obitelji Židova njemačkog porijekla. Iz rodoljublja svoje ime i prezime mijenja u hrvatsku inačicu, Vatroslav Lisinski. Imao je ogroman glazbeni talent koji je vrlo brzo, još u vrijeme kad je gulio klupe zagrebačke Klasične gimnazije, prepoznat. Golobradi gimnazijalac postaje dirigent pjevačkog zbora. Ilirci ga oduševljavaju svojim pokretom. Zamah rodoljublja, ruka bratstva južnoslavenskih naroda povlači njegov talent i on

FIDELIO ILI PRIČA O JEDNOM NESRETNOM ČOVJEKU I KOLAČU (BADENSKI) KOJI MU JE PRUŽAO UTJEHU

Slika
Ludwig van Beethoven. Glazbenik, poznat širom Europe kao kompozitor Europske himne (Oda radosti) na stihove Schillera. I karakterističnog “ring-sounda” mobitela ponavljajućeg zvuka “m-ta-ta-ta-taa, m-ta-ta-ta-taa”. Glazbeni teoretičari stavljaju ga u stil tzv. “klasični” iako je po meni on kompozitor velikog, zaljubljenog, romantičnog srca. Ali ja nisam glazbeni teoretičar. Imajte to na umu čitajući dalje… Slušajući njegova djela nemoguće je povjerovati da je velik dio svog života bio nagluh, a veći posve gluh. Riječi je čitao sa usana sugovornika, jačinu, boju, intonaciju svojeg glasa nije razaznavao. Mogao ih je čuti samo u vlastitom sjećanju i srcu. Kao i glazbu. Muzika je bila njegova utvrda, utjeha i oslonac, bio je siguran što govori iz njega samog za razliku od riječi drugih koje nije razumio. Otac alkoholičar, majka vječito bolesna od silnih poroda, pouku o čovjekoljublju dobiva u intelektualnim krugovima rodnog Bonna kao izuzetno talentirani mladi glazbenik. Na kratko

SASVIM UOBIČAJENA VEČER U KAZALIŠTU

Tosca je u stvari jednostavna opera. U osnovi imate tri scenografije, kostime nije potrebno mijenjati kroz cijelu operu, osim što tenora Cavaradossia morate zamazati crvenom bojom jer ga Scarpija daje mučiti u tamnici. Tosca je ljubomorna primadona, dosta posesivna i okrenuta karijeri. I tenoru. Jao si ga onom koji ga takne! Bilo to muško ili žensko. Dotičnog ubije hladnokrvno dok si reko Tosca. Kao na primjer Scarpiju koji je diktator profinjenog ukusa (pa sviđa mu se Tosca,zar ne?) Jest da joj se ovaj gadno osvetio iz mrtvih pošto nije povukao naredbu da Slikara ubiju…. E, kad je ovaj upucan, Tosca odluči skočiti sa zidina i okončati inače publici vrlo dragi komad s obzirom na trajanje… Obično se pitaju zašto se Primadona (osim rodoljubnih razloga) odluči za tenora koji cijelo vrijeme u stvari nešto cendra i ima 45kg sa krevetom, umjesto Scarpije kojeg pjevaju ljudine širokih ramena  i prsa. Osim toga, potonji uvijek zna što želi… Nema veze, dakle, prisustvujemo izvedbi Tosce

GDJE I KAKO SAM PROVEO UTAKMICU (rukometnu)

I što da vam kažem... Božićno, Novogodišnje, postnovogodišnje prežderavanje nije zdravo. Definitivno. Jučer nisam mogao spustiti tlak. Nikako. I kašljao sam. Suho. Supruga u panici, ja malo lelujam kao da me lupila čekićem po glavi. Ni utakmicu nisam mogao gledati, onda znate kako mi je bilo loše. Ništa, taxi i evo nas na Hitnoj. Kažem simptome a sestre me odmah posjele u odvojenu prostoriju. Bez veze, odonuda ne vidim televiziju niti čujem rezultate. Pa kako će naša Reprezentacija, naši heroji, vitezovi, igrati bez moje potpore. Zgodne cure meni mjere opet tlak (što nije doprinjelo njegovoj stabilizaciji), ispituju kaj sam jel, popil i zovu nekog. Vidim ja da je ozbiljno, medicinski brat od cca 2m i 100 kg uzima me na ruke i stavlja na kolica. “Gospodine, ne, ne možete sami! Evo, tu ćemo vas polegnuti i kad netko dođe, recite da ste za EKG,” Ležim ja, gledam malo strop, malo mi se manta, budi me samo tu i tamo zvuk urlika sa TV-a, Našima se ne piše dobro. Ulazi mlada gos

HRABRE

Slika
Rat. Ne, nisam vjerovala da je to najstrašnije što se može doživjeti. Nisam. Strah. Za život. Svoj, život najmilijih, bliskih i ne tako bliskih ljudi. To nije bilo najgore. Osjećaj nemoći. TO je bilo užasno. Nemoć pred silom, brutalnošću, jezivim tokom događaja koji te nose bez razumijevanja i tvoje vlastite volje. Smrt, brutalno zadana, samo tako, iz mržnje. Mučenja, samo tako učinjena iz hira. Razoriti da zatreš Svemir. Ratovi Zvijezda vođeni primitivnim oružjem... U to vrijeme vratila sam se Tolstoju. “Rat i mir”. Lako je njemu bilo pisati….Napoleon i glavni likovi već davno mrtvi. Francuski je uz Ruski opet jezik aristokracije Rusije. Dugovi su naplaćeni. Barem privremeno, kao što će to povijest jednom ponovo pokazati. Nikada se nisam bavila politikom, niti budem. Puno obrazovanijih ljudi od mene, istaknutijih, važnijih osoba, znanstvenika, političara, pisaca, novinara komentiralo je, komentira i komentirati će Balkan. Prostor u podnožju Europe koja na njega gleda pog

KAKO SMO SE PROVELI NA SKIJANJU (recept za germ knedle)

Slika
Ja jako volim snijeg. I moja kći. Sin manje, Ljubav ni malo. Pes ga isto voli. Jesti, pa onda moramo veterinaru jer mu želudac ne podnosi gradski snijeg. Zato se ide u brda, planine gdje vlada vječna bjelina. Nepregledni, netaknuti čisti predjeli.  Njihova boja nevinosti prelazi u ledeno plavi odsjaj neba, duši donosi stapanje sa prirodom. Religijsku poniznost suočenu sa veličinom prostora i Svijeta koji nas okružuje. Na najvišim se vrhuncima ta fascinantna, u stvari obična, meteorološka pojava nikada ne optapa. Čuva uspomene, sjećanja duboko u prapovijest. Prvo dokazano ubojstvo tajanstvenog razdoblja izronilo je iz poluoptopljenog ledenjaka prije nekoliko godina na granici Švicarske i Italije u dijelu Tirola oko kojeg se te dvije visoko civilizirane države vrlo necivilizirano svađaju… Opet skrenuh s teme. Idemo očistiti pluća, odmoriti pogled na mirnim obzorima koji se na tim visinama doslovce stapaju sa nebom. O, jedva čekam osjetiti svakom svojom tjelesnom s

PREPOZNAVANJE 2 (recept za iskrenost)

Slika
Voljela je mirna jutra u kuhinji. Sjedi u papučama i spavaćici za stolom. Čaj siše malim, laganim gutljajima i čeka da provri voda za kavu. Njezin trenutak totalne i apsolutne sebičnosti.  Duša (ni nakon 40 godina,kolko su zajedno, ne može ga zvati drugačije), prvo skuha kamilicu za oboje, naraže voće ( Bebo, moraš paziti što jedeš) i krene na plac. Ona napravi kavu, zoc se taman slegne kad On dođe doma pun priča piljarica i političkih komentara( dođe ti ga na isto). Slijedi beskonačna rasprava, ali ovaj jutarnji moment je samo njen i On to zna. Ostavlja joj taj dio dana iz sebičnih razloga. Njene oči su velike, znatiželjne, vragolaste i životne kad mu počne referirati najnovije vijesti koje je pročitala na internetu. Za divno čudo, svladali su novi način socijalne komunikacije uz pomoć djece. Komotno za njih dvoje divljaka. Uvijek su bili mrvicu asocijalni, najviše uživajući u međusobnom društvu, slaganjima, žestokim svađama, mirenjima. Mrzovoljnim šutnjama, opraštajućim šutn

MALENA I GORAN

Slika
Malena ima blagi pogled srne. Tople smeđe, malo ukošene oči. Kad razgovarate s njom, čvrsto gleda u sugovornika, usredotočena na riječi, mimiku, nijanse glasa. Njoj se utječe u nevolji,ona zna sve, razumije sve, ima rješenje. Ne odmah, brzo, brzo...Klimne glavom, ugodnim tonom pozdravi "Adio!" i ode. Sutra, nakon nekoliko sati, dana, dočeka vas obavijest tko ima ulja, kojem liječniku treba otići, tko može popraviti prastaru vešmašinu. Nema bez nje života na Otoku.  Njenu vitku priliku ne viđate na kavama i čavrljanju. U 20 godina, koliko ljetujemo u malom Gradu, sretoh je jednom u kafiću i jednom na plivanju sa prijateljicama. Nježna, lakih ruku. Kao i mnogi drugi, ostala je bez posla u godinama pretvorbe. Nije sjedila besposlena. Obavlja rad mirno, hitro i organizirano. Nikada je nisam vidjela namrgođenu, samo neka tiha vedrina blista na visokom čelu i u tajnom, najskrivenijem kutku oka. Ima tri kćeri koje su naslijedile stabilnost i spokoj cijelog Svijeta. Dvije su u

BIT COIN (GATARA BEZ RECEPTA ILI MOŽDA...)

Slika
U kupeu vlaka prema Ljubljani, dalje za Austriju i Njemačku, nikog. Sjedim, čitam knjigu, ne želim novine, opet neka panika s kojom nemam nikakve veze, ne zanima me. Do polaska još deset minuta. Rijetki putuju na samu Staru godinu, navečer. Mir, tišina, rasprostrla sam se po cijeloj dužini sjedala. Krećemo, kompozocija se lagano zatresla. Na hodniku uzbuđeni ženski glas, vrata odjeljka se otvaraju, kondukter propušta putnicu i uslužno stavlja njezin kofer na sjedalo “Da Vam bude na dohvat ruke, gospođo!”. “Znate što, krenuli smo, molim vas pokažite mi karte pa da vas više ne gnjavim!” Karte pregledane, ja i gospođa ostajemo same zaštićene intimnošću malog prostora. “Dobra Vam večer!” pozdravi moja suputnica. “oprostite što sam Vam upala u poslijedni trenutak, ali taxi je kasnio, jedva sam stigla!” uspuhano dodaje. “Dobra Večer i Vama! Nema veze, ionako sam samo čitala.” “Bez brige, ostavit ću vas na miru, odrijemat ću malo. Novu ćemo, ako Bog da, dočekati zajedno!” smiješi s