SESTRINSTVO, NJIHOV DAN

UZ MEĐUNARODNI DAN SESTRINSTVA
dan u kojem sam svjedočila hrabrosti

Bolovi na desnoj strani, poznati, uvijek kažu "ne igrajte se".
Ovaj put sjedam sama u Taxi.
Nadrealno, pod maskicami, neuobičajeno za mene, šutim. Vozač već zna na koji ulaz idemo, prva trijaža.
Mlado stvorenje stoji na prozoru, lijepo je vrijeme, ja stanem u obilježeni četverokut na asfaltu.
Razgovor, zašto, kada, jesam li..?
Pruža mi živin toplomjer, dodatno ga dezinficiram postavljenim dezinficijensom, nakon 10 minuta, ulazim.
U čekaonici dva pacijenta, prepoznajem medicinskog brata sa "srčanog", još jednu sestru s "urologije" i mlado stvorenje.
Rade prvu anamnezu, smiruju me,
"Gospođo, dugo se nismo vidli! Sedite sad tam, postupak znate, ak kaj treba, vičite!"
Uz zidove su male police s knjigama.
Uzimam jednu (nosim propisno rukavice), Slamnig, "Bolja polovica hrabrosti", izdanje uz novine, jedva se okreću stranice boje bolničkih zidova.
Sestre izlaze iz trijaže, nose ampule krvi, vuku prijenosne aparate, zovu telefonom uokolo.
Hitro, bez dizanja glasa, dežuraju od noćas.
Gotovo uspavana, trgnem se:
"Ne, pacijent mora na drugo mjesto!"
Telefonski razgovor...
"Ali oni imaju već sve uređeno za takav prijem..."
"Sitna" se ne da očigledno većoj "njušci".
"Ok. Ako vi tako naređujete."
Rezolutnom kretnjom prekida vezu, odlazi do svog tima:
"Dolazi covid s ..... smetnjama. Tko ide s menom u 00?"
"Idem ja, nek cure ostanu čuvati haustor."
"Ne, muški nam treba na ulazu, idem ja..."
"Kaj god, jučer si ti bila u 00, ja se bum obukla, pusti mene."
"Stvorenje" pobjeđuje.
Vade odijela mog nećaka koji radi u labosu NASE, presvlače se na licu mjesta (sad sam sama u čekaoni), impresivnom mirnoćom.
Bol je naglo popustila
"Odoh  ja polako, bolje mi je..."
Zaustavlja me "brat"
"Kud bi vi? Idemo mi lijepo u trijažu, vaditi malo krvi, tu je liječnik."
"Ma, ne bih ja rado smetala..."
No, već sam na pregledu, nesuvislo trtljam, uplašena do kostiju
"Ali meni je neugodno, vidim ja da vi imate posla, joj, tu boli!"
"Ok. Vidjet' ćemo nalaz, pa onda idemo dalje."
"A, nemrem sam doma?"
Sestra mi nešto govori, posjeda me u hodnik trijaže.
Slamnig mi je još uvijek u rukama, slušam rad aparata za mjerenje tlaka, otkucaja srca...
Sestre strpljivo obilaze pacijente, donose, odnose papire, bočice.
"Vi gospon idete na odjel da vam taj ugrušak u nozi sredimo, zato vas boli."
"Gospođo, morate na koronarografiju, mi bumo nazvali supruga, ništ vam ne treba, sve imamo."
Nigdje zastoj, dignuti ton, savršeno podmazani pogon.
"Gospođo, opet 'oćete zbrisati!"
"Moj" me liječnik dočekao na izlazu...
Smiješi se, sve ok, probavni je  sistem odreagirao zakašnjelo na potres, lagana dijeta, samo polako, i kontrola za 5 dana ili prije.
Na Suncu, tim koji je zbrinuo covid.
Razgovaraju bez stresa, razilaze se,
"Gospođo, jel' sve u redu?
Pazite što jedete, da se nađemo na kavi negdje drugdje.
Sretno!"
"Sretno i vama svima, čuvajte se!"
Drhtim cijelim tijelom, noge mi plešu čudnim ritmom.
Uz prolaz hrpa cigli i šute.
Čujem ptice, izlazim iz labirinta puteljaka uz navigaciju neke sestre...
Suze.
Olakšanja.
Ponosa?
Čovjek se mora duboko pokloniti pred ljudima hrabrosti.
Slamnigova knjiga ostala je u ordinaciji mladog kirurga.
Sumnjam da je itko od nas , pa i sam pisac, mogao pomisliti da u takvim uvjetima ljudi spašavaju živote.
Uvjetima koji ovise isključivo o tom neizmjerljivom, nestabilnom, nepredvidljivom faktoru: humanosti.
A sestre ju imaju.
Liječnike danas ne spominjem, sestrinski je dan.
Hvala im.

Ela

Fotografija je s interneta.

Popularni postovi s ovog bloga

PANETTONE IZ PEKAČA ZA KRUH

MUFFINI BEZ GLUTENA, JAJA I LAKTOZE

MOSTARSKA ROSA(recept)